SVAKODNEVNIK M. Borisavljevića

ROĐENJE M.BORISAVLJEVIĆA

Ujutro 29.03.1970. svjetlo dana ugledao je M.Borisavljević, dijete roditelja-prosvijetnih radnika Ivana i Angeline Borisavljević. Već pri porodu izrazio je zabrinutost dospijećem na svijet neprestanim plačem. Majka M Borisavljevića, Angelina Borisavljević, nikako nije uspjevala utišati dijete. M Borisavljević se neprestano mrštio i plakao. Na izlasku iz bolnice, jedna od bolničkih babica grubo je uručila M.Borisavljevića njegovoj majci popratnim riječima «Evo Vam ga i više se ne vraćajte!» Ista babica je u to vrijeme znala izjaviti kako je M.Borisavljević svojim plačom znao razbuditi i nagnati u plač sve ostale bebe u rodilištu. «Oko tri izjutra on bi započeo, a svi ostali prihvatili – bilo je neizdrživo».

PLAČ M.BORISAVLJEVIĆA

Angelina Borisavljević nije uspjela utišati dijete ni naredne mjesece. Mali mrzovoljni smotuljak nikome nije želio otkriti tajnu svoje mrzovoljnosti. Neki današnji analitičari ovo povezuju s tadašnjim prilikama u svijetu, gladi i bolesti u Africi, demonstracijama u Pragu, a neki domaći čak i s «hrvatskim proljećem» koje je nedugo potom nastupilo. Plač M.Borisavljevića, objašnjavali su, trebao je ukazati kako svijet više nije bio dobar i da već tada rođeno dijete zapravo nije željelo biti Tu. Međutim, prema ocu M.Borisavljevića, Ivanu Borisavljeviću sve te insinuacije oko želje i ne-želje trebalo je ostaviti po strani. Ivan Borisavljević je bez obzira na plač svoga sina, ovog već zacrtao kao ubojitog dinamovog centarfora – plavu maksimirsku devetku. M.Borisavljević je htio ili ne htio morao proživjeti svoj život makar ovaj trajao jednu sekundu ili cijelo jedno stoljeće.

M.BORISAVLJEVIĆ NIJE PROGOVORIO DO TREĆE GODINE

M.Borisavljević je ogrjezao u šutnji pune tri godine. Pravnici bi rekli «branio se šutnjom tri godine» što se pojavio na životu. Plakanje nije jenjavalo. Stric M.Borisavljevića, pokojni Toša Borisavljević ispričao je jednom listu anegdotu s M. Borisavljevićem i njegovim plačem. «On je neprestano jecao, dođem ja jednom i kažem mu: 'e plači do mile volje', a on će meni: 'e sad baš neću' i umukne». Liduška Borisavljević je naoko bila spokojna u pogledu svoga brata, napunila je šest godina, kada je brata po prvi put zaključala u WC. To joj se činilo osobito učinkovitim rješenjem za dozlaboga znatiželjno i dosadno stvorenje svoga brata.

DJETINJSTVO

M.Borisavljević (4) vraćajući se sa školskog igrališta započeo bi svoju naricaljku čim bi osjetio da je u dometu da ga mogu čuti ostali ukućani. Na hlačicama na stomaku bi imao vlažni krug od upišanosti. Majka M.Borisavaljevića se razljutila. «E sad ćemo te obući u suknjicu jer si upišao sve svoje hlače i gaće». Te noći dom Borisavljevićevih je odjekivao Borisavljevićevim plačom, ali valjda posljednjim u nizu i koji je imao za razlog Borisavljevićevu upišanost.

ŠKOLA

Dobro i bezlično dijete donosilo je sve petice.

M. Borisavljevića je napustio plač u šestoj godini. Mnogo kasnije će priznati kako se do svoje šeste godine zapravo ničeg i nije sjećao. Uzalud su mu pokazivali slike s bakom Ankom, majkom Angeline Borisavljević, na kojima je podigao svoju glavu k nebu i bezutješno nariče. Svaka politička afera u njegovom kasnijem životu imala je za posljedicu pojavljivanje jedne od ovih slika u svim relevantnim tabloidima.